Bosanska Otoka

Bosanska Otoka je mali grad na rijeci Uni. Poslije Daytonskog mirovnog sporazuma jedan dio Bosanske Otoka pripao je RS-u. Udaljena je 22 km od Bosanskog Novog, te 45 km od Bihaća. Bos.Otoka je smještena na obje obale rijeke Une i dvadeset i četiri ade (riječna ostrva), a dva dijela Bos.Otoke povezana su čeličnim mostom izgrađenim 1920. godine.

Prahistorijsko doba
Otočki kraj naselili su ljudi već u davno predhistorijsko doba, o čemu svijedoče neki tragovi njihovih naselja. Na brdu Osmači kod Bos. Otoke nađeni su komadi glinenog posuđa iz tog vremena. Na mjestu zvanom Gromila, uz lijevu obalu potoka Ljusine, otkriveni su ostaci naselja iz perioda rimske vlasti. Tu su otkopani temelji rimskih zgrada, kipova i drugi predmeti. Nedaleko od ovih zgrada otkrivena je peć u kojoj su Rimljani pekli ciglu. Kod zadružnog doma u Ivanjskoj otkopani su grobovi rimskih vojnika. U grobovima je nađena jedna sablja i novci koji su iskovani u vrijeme cara Valensa (364–378. god. nove ere).
Prvi spisi u kojim se spominje Otoka na Uni prvi put je spomenuta 1264. godine pod imenom – Insula. Kako su se otočko naselje i tvrđava nalazili na jednom riječnom ostrvu, Bos. Otoka bila je poznata s imenom Otok. Gospodari Bos. Otoke bili su feudalci Babenici iz Blagaja na Sani. Knez Pavle Blagajski 1370. godine darovao je Bos. Otoku svome bratu Dioniziju. U 15. i 16. vijeku u Bos. Otoci su povremeno boravili pojedini knezovi Blagajski. Do naših dana sačuvano je na Gradskoj otoci samo nešto malo zida srednjovjekovne tvrđave.

Tursko doba
Sa turskom okupacijom u 16. vijeku izvršena je smjena stanovništva u otočkom kraju. Umjesto izbjeglih Hrvata katolika, doselili su islamizirani Bosanci i Srbi pravoslavci. U Bos. Otoci su, kako kaže predanje, ostali samo preci Bratića i Nuhanovića, koji su s Katoličanstva prešli na Islam. I iz unutrašnjosti Bosne prvi su u Bos. Otoku doselili neki Beša i Mustedanaga, čiji potomci žive u Bos. Otoci, Voloderu i Ljusini. To bi bili Bešici, Suljići, Bajrići, Redžići, Fajići, Šahinovići, Mustedanagići, Omerćehajići, Jusići, Pašići, Suljkanovići i Fetići. U pismenim dokumentima Turci su Bos. Otoku nazivali – Adai Kebir, što u prevodu znači – Velika Otoka. Tvrđava u Bos. Otoci služila je u vojne svrhe do 1833. godine, kada su na nju registrovana 2 topa. U vrijeme tursko – austrijskog rata 1683 – 1699. godine harala je po otočkom kraju austrijska i hrvatska vojska. U toku i po završetku rata došlo je do novih migracija stanovništva u otočkom kraju. Nešto Srba pobjeglo je u Baniju, a neki Muslimani izbjegli su iz Banije i Like u Bos. Otoku. U Bos. Otoci su se neselile ličke izbjeglice Komići i Mehići. Iz rejona Dvora doselili su se preci otočkih Podića. Najveće iseljavanje Srba iz otočkog kraja u Baniju bilo je u vrijeme posljednjeg tursko – austrijskog rata 1788 – 1791.godine. U tursko doba otočki kraj vazda je pripadao krupskoj nahiji. Tada je Otoka bilo značajno naselje na sreskom području. Na Gradskoj otoci, neposredno uz tvrđavu, živjelo je 1834. godine oko 300 stanovnika. Na Uni u Otoci tada nije bilo mosta, nego se prelazilo skelom preko rijeke. Most preko Une podignut je tek 1865. godine, kada je izgrađena cesta Bos. Novi – Bos. Otoka.

Doba Austro - Ugarske Monarhije
U vrijeme austro – ugarskog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji je izvršen 1. maja 1885. godine, Bos. Otoka je imala 1693 muslimana, 89 pravoslavaca i 13 katolika. Nakon austro – ugarske okupacije došlo je do priliva novog srbsko – pravoslavnog stanovništva iz Like i drugih krajeva. Dosta ličkih porodica tada je doselilo u Bos. Otoku. Istovremeno je izvjestan broj Muslimana iselio u Tursku. Neposredno iza 1878. godine iz Bos. Otoke je iselilo 75 porodica. Pošto je iza 1881. godine izrađena cesta od Bos. Otoke prema Bužimu, a nešto kasnije i kroz Ljusinu, našla se Otoka na raskrsnici puteva prema Bos. Novom, Velikoj Kladuši i Cazinu i počela se razvijati kao mala trgovačka varošica. Između 1881. i 1886. godine u Bos. Otoci je otvorena državna četverorazredna osnovna škola.

Raspad Austro-Ugarske Monarhije
Na kraju prvog svijetskog rata 1918. godine raspala se Austro – Ugarska Monarhija i stvorena nova država. Na dan popisa stanovništva 31. januara 1921. godine tadašnja otočka opština je brojala 8757 stanovnika, od čega je Otoka imala 2365 stanovnika. U 1920. godini Otoka je postala jedna od najznačajnijih stanica na unskoj željezničkoj pruzi. Sedamnaestog oktobra te godine puštena je u saobraćaj dionica unske pruge Bosanski Novi Bosanska Otoka, a 1924. godine i dionica pruge prema Bihaću.

Drugi svijetski rat
Šestog aprila 1941. godine nacistička Njemačka i fašistička Italija napale su Jugoslaviju. Nijemci su 16. aprila usli u Bos. Otoku. Oružani ustanak u otočkom kraju počeo je 29. jula 1941. godine. Kao i u većini Evrope borba protiv fašizma je dugo trajala da bi 25. aprila 1945. godine Bos. Otoka bila konačno oslobođena. U tadašnjoj otočkoj opštini bilo je 1027 žrtava fašističkog terora.

Agresija na BiH 92.-95. godine
U noći između 06. i 07. septembra 1991. godine u Bos. Otoci je uhapšen Milan Martić, tada u funkciji ministra unutrašnjih poslova. Martićevo hapšenje je postalo najvažniji događaj tog dana u sjeverozapadnoj Bosni pa i šire, te je svakog časa prijetio da preraste u otvoreni sukob. Najviši organi vlasti iz Sarajeva su zaključili da Martića treba pustiti zbog već visokih tenzija među stanovništvom srpske i bošnjačke nacionalnosti. Puštanje Martića je samo nakratko odgodilo početak sukoba. U martu 1992. godine proveden je referendum na kojem su se građani Bosne i Hercegovine izjasnili za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. Uvažavajući rezultate referenduma 6. aprila 1992. godine. Evropska zajednica priznala je državni suverenitet BiH, a već 21. maja 1992. godine Bosna i Hercegovina je primljena u Ujedinjene Nacije. Na dan priznanja od strane Evropske zajednice, 06. aprila 1992. godine, došlo je do otvorene agresije koju je na našu zemlju izvršila Srbija. 21. aprila 1992.godine agresija je došla i do Bos. Otoke. Zapaljene su prve kuće na Crkvini. Stanovništvo u panici napušta grad. Prvi dan preko dvije stotine dobrovoljaca su krenuli na Stražbenicu sa lovačkim naoružanjem, gdje su utvrdili liniju. 27.05.1992. godine, drugi napad na Bosansku Otoku i prve teške sudbine Otočana. 01.septembra 1992. godine formirana je 111. pješadijska brigada, kasnije 511. slavna brdska brigada.

Evo kako Prof. Džemaludin Čaušević u knjizi "Put do povratka" opisue taj dan: "Vojska, opremljena u borbenom rasporedu sa svih strana idu prema nama. Pucalo se sa svih strana na naše položaje i naređeno je povlačenje na lijevu obalu Une. Sve lađe su na lijevoj obali Une, te posljednja grupa među kojima sam ostao bez lađe moraće plivati. Ostali smo nas petorica, valjda kao svijedoci teške sudbine civila koji su ostali. Nikad neću zaboraviti sliku plačne Une, zadrhtale zemlje, zapaljenih kuća, plača starice, stenjanja starca i crnog dima koji je nosio tešku poruku ka plavetnilu neba."
04.07.1995.godine
Oslobođena i uspostavljena putna komunikacija Bos. Otoka – Bužim i dio putne komunikacije Bos. Otoka - Bos. Novi.
13.09.1995.godine počela oslobodilačka akcija pod nazivom "Sana 95". Oslobođeni su Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most
12.10.1995 godine zvanično zadnji dan borbe na prostoru okruga Bihać.